BEOGRAD - Brojnim manifestacijama i komemoracijama širom Srbije i Republike Srpske danas će biti obeleženo deset godina od zločinačke akcije hrvatskih oružanih snaga "Oluja" protiv srpskog stanovništva u Republici Srpskoj Krajini.

Ispred ambasade Hrvatske u Beogradu prognanici će se okupiti oko 10 sati. Simboličnim polaganjem ruža Krajišnici će uputiti poruke "Gde su naši najmiliji" i "Kada će njihovi grobovi dobiti ime". U 12 sati Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Pavle služiće parastos poginulim Krajišnicima. Kako je najavljeno, parastosu će prisustvovati predsednik i premijer Srbije Boris Tadić i Vojislav Koštunica. Posle toga krenuće protestna šetnja do Trga Nikole Pašića, gde će biti pročitana Druga Ilindanska deklaracija u kojoj se "najoštrije osuđuje genocid učinjen nad srpskim narodom iz Krajine i Hrvatske". Obeležavanje godišnjice "Oluje" organizuju i Udruženja porodica nestalih iz Krajine i prognanih i izbeglih lica iz Hrvatske.

Neshvatljivo slavlje

Srpski pokret obnove saopštio je da su operacije hrvatske vojske "Bljesak" i "Oluja" sprovedene pre deset godina, bile "zločin etničkog čišćenja", ocenivši da ne postoje "nikakvi ljudski ni državni razlozi za proslavu tog zločina". "U akcijama u kojima je više od 300.000 Srba proterano iz Hrvatske, a hiljade njih ubijeno i ranjeno, najmanje što smo od 'proevropske Hrvatske' očekivali je izvinjenje žrtvama i poziv prognanim Srbima da se vrate u svoju državu i svojim kućama, uz maksimalne garancije poštovanja njihovih imovinskih, građanskih i nacionalnih prava i sloboda", navodi se u saopštenju Predsedništva SPO-a.

		Dve godine spremali "Oluju" Penzionisani general Glavnog štaba Hrvatske vojske Janko Bobetko svojevremeno je u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu izjavio da je on autor plana akcije "Oluja" i da je vojni vrh sa tadašnjim predsednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom dve godine pripremao tu operaciju.

Naglašavajući da je Haški tribunal optužio hrvatskog generala Ante Gotovinu zbog zločina u 'Oluji', SPO dodaje da je 'neshvatljivo' što Hrvatska "zvanično i pompezno slavi 'Oluju'". "Kako je neshvatljivo slavlje, licemerne su i osude zločina od strane saučesnika u etničkom čišćenju Srpske Krajine. Ovo se pre svega odnosi na Srpsku radikalnu stranku, čelnike Miloševićevog režima i tadašnje lidere krajiških Srba. Odbivši međunarodni plan 'Z-4', oni su otvorili kapije 'Bljeska' i 'Oluje'", navodi SPO.

Crnogorsko Udruženje boraca ratova od 1990. godine saopštilo je da se radi o "zločinu bez kazne". Ovo udruženje je navelo da je ishod vojne akcije "Oluja" "etničko čišćenje Hrvatske od Srba, praćeno masovnim zločinima nad civilnim stanovništvom i uništavanjem njihove imovine". Desetu godišnjicu "Oluje" i ove godine hiljade prognanih Srba iz Dalmacije, Like, Banije i Korduna dočekaće u Srbiji u izbegličkim kampovima.

U izbegličkom Centru "Krnjača", nadomak Beograda, živi 350 izbeglica, od kojih je oko 200 iz Hrvatske. "Imamo porodica sa po tri generacije, stari roditelji, deca i unuci, samaca, samohranih majki i osamdesetoro dece do 18 godina. Oni nemaju gde, a obezbeđivanje hrane za tri obroka dnevno je sve teže, jer su se svi donatori, osim UNHCR, povukli", kaže upravnik Centra Branislav Spasić. U kampu je do pre četiri godine bilo 600 izbeglica, ali mnogi od njih prihvatili su tzv. pik-ap program, na osnovu koga su dobili 25.000 dinara po članu domaćinstva i tako uspeli da završe izgradnju kuća. Drugi, malobrojniji, nekadašnji stanovnici kampa, prihvatili su pomoć u građevinskom materijalu pa su, oslanjajući se na zemljačku solidarnost i tradicionalne mobe, uspeli da sagrade porodične kuće. Najbrojniji se i dalje nalaze u Krnjači, jer uslovi za njihov povratak još ne postoje, a ovde, iz različitih razloga nisu uspeli da "puste novo korenje".

Nema uslova za povratak

Porodica Pjevalica, Milan (62), Dušanka (59) i sinovi Đuro (28) i Dušan (26) iz svog stana u Kninu izašli su u pižamama, u rano jutro 4. avgusta 1995. godine, kada je počelo bombardovanje Knina. "Na 16. rođendan sina Dušana pobegla sam sa decom najpre do sela Oćestovo. Potom, autobusom, na kome nije bilo ni jednog prozora, stigli smo, preko Like, do Martin Broda i tamo se autobus pokvario", ispričala je Dušanka.

"Šleperom, koji sam stopirala, stigli smo do Banjaluke i, posle četiri dana puta, našli smo spas u jednoj vikendici u Ledincima, u Srbiji. To je bilo naše prvo utočište", prisećala se Dušanka najtežih trenutaka u životu. Njenog supruga Milana, nastavnika, koji je tada ostao u Kninu, spasili su pripadnici varaždinskog korpusa koji su ga odveli u kamp kanadskog UNPROFOR-a. Tamo je, zajedno sa 1.112 Kninjana, boravio 45 dana.

"U Drugom svetskom ratu ostao sam siroče. Sedamdesetih godina, za vreme Maspoka, proganjan sam od hrvatskih vlasti kao Srbin, a 1995. jedva sam izvukao živu glavu. Ostao sam živ, zahvaljujući Kanađanima i Kenijcima", rekao je Milan, uz primetno naprezanje, jer su mu oštećena oba uha. Posle Ledinaca, porodica Pjevalica stigla je u kolektivni centar u Čortanovcima.

Opet u zbeg

Požar, koji je u januaru 2003. godine uništio taj centar, primorao je članove porodice Pjevalica da ponovo, usred noći, samo u pižamama, spasavaju goli život. Ali, mlađi sin Dušan je baš u Čortanovcima našao svoju životnu saputnicu i sa njom otišao u SAD. Drugi sin Đuro ostao je u Krnjači, gde živi s roditeljima i, kako kaže, radi "kao crnac" kod privatnika da bi zaradio sebi i njima hleb nasušni. Zahtev za povraćaj stana u Kninu porodica Pjevalica uputila je još 1998. godine. Odgovor nije još stigao, a kako su obavešteni, u njihov stan se uselila jedna policijska porodica iz Zadra. Milana i Dušanku najviše brine neizvesna budućnost njihovog sina.

To opterećuje i druge žitelje kampa. "Ljudi su smrknuti, prolaze jedni pored drugih bez reči. Deset godina izbeglištva, deset godina more, učinili su svoje", kaže Dušanka, koja na policama u svojoj sobi brižljivo gaji cveće. Milan, opterećen gluvoćom i svim drugim problemima, koji su doprineli da prošlost i budućnost poprime u njegovom biću takoreći obličje krsta, našao je spas u pecanju. Ova porodica deli zajedničke prostorije sa dve samohrane majke i njihovo četvoro dece. Od njih, u tom "zajedničkom stanu", juče je bila samo desetogodišnja Vesna Marić. Ova plavokosa devojčica, čije oči kazuju gotovo sve, imala je samo šest meseci kada joj je otac poginuo u Krajini. Stigla je s kolonom izbeglica u Srbiju u naručju majke, s četvorogodišnjim bratom, babom i dedom. Vesna i njen brat Branko đaci su osnovne škole "Oslobodioci Beograda". Dok njena majka radi "na crno", o njoj brine baka Dušanka. "Volim školu, vrlodobar sam đak, imam mnogo drugarica... Posećujem one koje me pozivaju na svoj rođendan", kaže skromno Vesna.

Priredio: P. Pašić